MOKRA GORA – ČAROLIJA KOJU NI KIŠA NE MOŽE DA POKVARI

Kada planirate odmor sa djecom uglavnom kod istraživanja postojećih ponuda prioritet dajete destinacijama i smještajima koje imaju određene aktivnosti za djecu.

I bez obzira koliko se oko toga trudili, vrlo često se desi da postojeći sadržaji ipak ne uspiju da okupiraju njihovu pažnju i ne ispune njihova očekivanja, a time ni vaša. A ponekad, bez velikog planiranja, izaberete prvu destinaciju koja potpuno neočekivano osvoji srce i roditelja i djece.

Mokra gora

Ideja o odlasku na Mokru Goru došla je sasvim slučajno, spontano. Nekoliko dana kraćeg odmora od svakodnevnih obaveza i intenzivnog druženja sa našim djevojčicama. Odabrali smo produženi vikend u junu, jer u tom periodu nije, kako smo tada mislili, ni hladno ni vruće, nego je temperatura taman za neometano istraživanje prirode i obilaske postojećih turističkih atrakcija u blizini.
Kako se približavao termin polaska počeli smo polako da se kolebamo, jer vremenska prognoza za period koji smo odabrali nije obećavala ništa dobro – kontinuirani kišni periodi praćeni grmljavinom.

Međutim, nešto u nama nije nam dalo da otkažemo putovanje. Kao da nas je nešto vuklo ka tamo, kao da smo podsvjesno osjećali da će to biti jedno od naših najljepših porodičnih putovanja.

Mokra gora

Krenuli smo rano ujutru, djevojčice su još uvijek bile u fazi spavanja. Vrijeme je bilo promjenljivo. Potajno smo strahovali da bi to moglo da nam pokvari posjete zacrtanim destinacijama.

Prvo zaustavljanje bilo je na Tari.

Tara sama po sebi odiše nekom čudnom gostoprimljivošću i privlačnošću. Poznata turistička destinacija, dosta posjetilaca, sve više komercijalnih ponuda, ali ipak i dalje dominantan osjećaj da ste priroda i vi sami, jedan na jedan. Neprocjenjivo i ispunjavajuće. Našim djevojčicama nije smetalo tmurno vrijeme, čini mi se da to nisu ni primijetile, jer imale su preča posla – trčale su, sakupljale šišarke i kamenčiće neobičnog oblika, donosile pokošenu travu sa obližnje livade i hranile konje, koji su se mogli iznajmiti za jahanje.

Mokra gora

Starija kćerka je već nekoliko puta jahala konja i to je za nju već bio poznat, uzbudljiv osjećaj, ali mlađa, po prirodi strašljiva, gotovo bez ikakvog vidljivog straha odlučila je da slijedi sestrin primjer. Ono što je pomoglo u tome jesu ljubazni vlasnici konja koji su ih ohrabrili da priđu, nahrane konje, pomiluju ih i tako se “upoznaju“ sa njima.

Nakon jednočasovnog odmora počela je da pada kiša i mi smo odlučili da krenemo dalje i ostavimo iza sebe Taru i njene ljepote.

Kiša je padala sve jače. A onda, kada smo se približili selu Kremna, iznenada je stala. Bio je to poziv da napravimo novu pauzu i posjetimo kompleks “Kremansko proročanstvo“. Najveću pažnju našim djevojčicama privukla je kosmička kugla i zid želja. Ne znamo u čemu je tajna ovog mističnog mjesta, da li čudotvorni kremanski kamen zaista blagotvorno djeluje na ljudski organizam i dušu, da li se iskrene, iz srca izvučene, želje ispisane na komadiću papira i ostavljene ovdje zaista ispunjavaju, ali znamo da smo nekako tiho i u jednom dahu upili sve čari ovog mjesta.
Mokra gora

Nedugo nakon posjete kompleksu “Kremansko proročanstvo“ stigli smo na Mokru Goru.

Odmah pri prelasku pruge, oštrim skretanjem na lijevu stranu, ugledali smo apartmane “Milev“. Prijatno uređene drvene kućice okružene cvijećem osvojile su nas na prvi pogled. Tako su se savršeno, bez ikakvog nametanja, uklopile u idiličnu sliku mirnog prirodnog ambijenta. Domaćini su bili kao i njihove kućice – nenametljivi i prijatni. S obzirom na to da nas je pratilo loše vrijeme, i prije nego što smo to sami zatražili, predložili su nam da donesu drva da zapalimo vatru kako bi djevojčicama bilo toplo. Nismo očekivali da ćemo u junu uživati u prizoru vatre u kaminu, ali loše vrijeme donijelo nam je upravo spoj zimske i ljetne idile.

Mokra gora

Naše djevojčice oduševljene drvenim i etno enterijerom, neumorno su se penjale stepenicama od dnevne sobe do spavaćih soba smještenih u potkrovlju, istražujući svakih kutak ove udobne kućice. Uređena sa toliko sitnih, zanimljivih detalja, stvarala je utisak izdvojenog, zasebnog svijeta, kao da ste došli na neko već poznato toplo i ušuškano mjesto, gdje ništa ne može da naruši taj mir i neobjašnjivu harmoniju.

Mokra gora

Sutradan, odmorni i spremni za nove avanture uputili smo se u Bele vode, čuveni izvor Svetog Jovana Krstitelja.

Kiša je padala cijelu noć, ali u jutru se smirila i sunce je stidljivo izvirivalo iza oblaka. Put do Bele vode okružen je drvećima koji stvara prijatnu hladovinu. Priroda i zelenilo je očaravajuće, nestvarno. U svakom ćošku primjetna je ljudska ruka, ali ne ona koja narušava prirodnu idilu, ne ona koja pokazuje dominaciju, nego ona koja s poštovanjem i uvažavanjem dotjeruje i uređuje ono što je priroda sama iznjedrila.Mokra gori

Zamislite potok koji žubori, tiho i melodično, drvene klupe na oprugama gdje cijela porodica sjedi i ljulja se, izdvojena i gredama oivičena odmarališta gdje veliki i mali panjevi ponosno vrše funkcije stola i stolica.

A na kraju tog puta dolazi se do željezničkog parka Bela voda i malog restorana. U to vrijeme restoran nije radio i nije bilo drugih posjetilaca osim nas. Ali upravo ta okolnost omogućila je našim djevojčicama i nama da istražimo vagone koji su bili smješteni na pruzi i da odglumimo igru putnika, mašinovođe i konduktera. Cijela vjerodostojna scenografija samo za nas.

Mokra gora

U produžetku, iza kamenog mosta, ponosna i očaravajuća stojala je Crkva Svetog Jovana Krstitelja, savršeno uklopljena u kameni ambijent, sa umirujućim žuborenjem ljekovitog izvora.

Kada se popnete na zvonik, pogled koji se pruža ispred vas ostavlja bez daha. Kiša je počela da pada i morali smo da napustimo ovo prelijepo mjesto.

mokra gora

Nakon nekoliko sati sunce je ponovo preuzelo vođstvo i mi smo se uputili u etno-selo Drvengrad, poznat i kao Mećavnik. Kao što samo ime kaže grad napravljen od drveta, uklopljen u planinski ambijent, zaokupio je našu pažnju narednih nekoliko sati.

Zaista je bilo interesantno vidjeti uživo tu filmsku scenografiju koja je i nakon ispunjenja svoje namjene ostala da plijeni pažnju brojnih posjetilaca.

Mokra gora

Naredni dan bio je rezervisan za muzejsko-turistički kompleks Šargansku osmicu i vožnju muzejskim vozom “Nostalgija“, na dionici Mokra Gora – Šargan Vitasi.
Autentičan ambijent vratio je nas roditelje u vrijeme kada su takvi vozovi predstavljali regularno prevozno sredstvo, a djevojčice su ostale očarane tom “novom“ atrakcijom koja ih je vozila kroz čak 22 tunela i preko 5 mostova. Na svakoj stanici (“Deveti kilometar“, “Jatare“ i “Golubići“) napravili smo bezbroj fotografija nastojeći da uhvatimo i sačuvamo ljepote koje smo vidjeli.

Po povratku, detaljno smo istražili svaki dio željezničke stanice i uživali u posjeti muzeju.

Mokra gora

To veče i naredno jutro ponovo je padala kiša, ali nije nam smetalo, jer smo imali dovoljno materijala za razgovor sa djevojčicama o onome što smo do tada vidjeli i posjetili. Kućica je djelovala kao pravo utočište za razmjenu utisaka o neprocjenjivom prirodnom i turističkom bogatstvu koje nudi Mokra Gora.

Kada se vrijeme malo popravilo uputili smo se na Zlatibor. Tamo nas je dočekala kiša, ali opremljeni gumenim čizmama i kišobranima nismo dali da nas to omete u našoj namjeri.

mokra gora

Zlatibor kao jedna od najvećih turističkih destinacija u Srbiji, sa svakim našim dolaskom nas iznenadi nekim novim sadržajem. Ovaj put je to bio Dino park. Kiša je uminula i mi smo se upustili u dinosaurus avanturu. Iznenađeni i oduševljeni eksponatima i raznovrsnom ponudom ovog parka uživali smo kao mala djeca – mi roditelji, a tek naše djevojčice… Za tih nekoliko sati dinosaurusi su nam postali najdraže životinje i nova tema za istraživanje. Nažalost zbog kiše nismo mogli da isprobamo svu ponudu ovog parka, ali ostavili smo sebi zadatak da to obavezno uradimo pri nekoj budućoj posjeti.

Mokra gora

Posljednji dan našeg boravka na Mokroj Gori došao je isuviše brzo. Pozdravili smo se sa divnim domaćinima i uputili se ka Višegradu.

Smatrali smo da nakon Drvengrada moramo posjetiti i Kamengrad, koji s ponosom nosi ime našeg nobelovca – Andrićgrad. Posjeta ovom znamenitom gradu podstiče na kulturne i istorijske razgovore, u čemu su naše djevojčice posebno uživale.

Mokra gora

A nakon toga uslijedila je vožnja brodićem po Drini, uz lokalnog vodiča koji nas je kroz slikovite i detaljne informacije upoznao sa istorijom ovog prelijepog grada i njegove Ćuprije. Bilo je divno gledati kako je naša starija djevojčica gotovo bez daha upijala svaku informaciju o tom najmonumentalnijem djelu arhitekture i ponosnom spomeniku istorije našeg naroda.

Mokra gora

Ubrzo nakon što smo se oprostili od prelijepog Višegrada i krenuli kući, naša devetogodišnja kćerka, tonući u san, je rekla: “Mama, tata, ovo mi je bio najbolji odmor“. “I meni“, složila se naša mlađa četverogodišnja kćerka.

A mi, mi smo bili zadovoljni jer smo se vraćali kući ispunjeni i obogaćeni jednim divnim porodičnim odmorom!
Ljiljana Tanasić

Pišite o Vašim utiscima kako bi i druge porodice mogle lakše da se odluče

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Primajte obaveštenje, novosti i akcije o putovanjima za Vašu porodicu Prijavite se na naš newsletter!